I BI - GLUMAC
Otkako je 21. kolovoza 1942. godine ugledao svijet u Unskoj ulici na zagrebačkom Trnju, najavivši glasno svoj dolazak, glas mu je postao glavna izražajna životna odrednica.
Božidar Orešković rodio se usred rata i cijeli se svoj nemirni život borio protiv besmisla, ratovao s nepravdom i glupošću, ali nikad ne stavljajući sebe u prvi plan. Dok su mu roditelji bili u partizanima, najranije djetinjstvo proveo je uz baku Plemenčić, a kad su se vratili po njega nije ih prepoznao.
Pojavilo se neko sitno, mršavo, žensko stvorenje pružajući ruke prema njemu, a on se sakrio iza bake. Što to govore - mama, tata... Trebalo mu je vremena da se privikne na nepoznate ljude, da shvati kako se i zašto sve promijenilo.
Preselili su se u drugi dio grada, na Šalatu gdje je s drugom djecom jurcao po livadama, penjao se po drveću, derao hlače, razbijao koljena, a jednom i gadno pao na glavu. Bio je živahan dječak prepun energije. Kad je krenuo u osnovnu školu, mirno sjedenje tijekom sata nije mu baš bilo po volji pa je monotoniju pokušao razbiti pljuckajući po čitanki. Užasnuta učiteljica prekinula je tu nepristojnu zabavu i poslala ga kući s porukom zahtijevajući da se vrati s maminim potpisom. Kako se sad izvući iz neugodne situacije? Izašao je iz škole no brzo se snašao. Skočio je na tramvajski pulfer, odvezao se jednu stanicu mašući otvorenom knjigom da se posuši. Zastao je pred kućom, ali prst mu se zaledio pred zvonom. Vratio se u školu objasnivši učiteljici da mame nema doma.
Tinejdžerske su godine bile još nemirnije, uzbudljivije, izazovnije, prepune dogodovština i nepodopština. Vrhunac avanturističkih ideja bila je odluka da s jednim prijateljem ode u daleki svijet. Dečki su sve lijepo isplanirali, označili karte, kupili planinarsku opremu i potajno se spremili za put vlakom u nepoznato, preko sedam gora, a možda i mora. No, plan im je upropastio tata policajac. Akcija je bila brza i učinkovita. Nisu stigli ni do granice.
Vratili su se pokunjeni natrag, bilo je prodika, no roditelji su shvatili da nešto treba poduzeti.
Očajna mama smišljala je kako smiriti to neobuzdano dijete i odlučila je - upisat će ga u Zagrebačko pionirsko kazalište. Bio je to pun pogodak. Novo društvo ga je snažno privuklo i potpuno okupiralo. Zaintrigirala ga je gluma, proučavanje likova, preobražavanje u druge osobe... Njegova je neiscrpna energija kanalizirana, sad teče u jednom smjeru - prema sceni. Da, dečko se stvarno promijenio. Usporedo s aktivnim plesačkim angažmanom Silvija Hercigonja već 1948. započinje pedagoški i pedagoško koreografski rad u Zagrebačkom pionirskom kazalištu (sada Zagrebačko kazalište mladih); profesiju u kojoj se nesumnjivo našla, i koju će onda posvećeno i uspješno nastaviti razvijati na Trešnjevci.
VOLJELA GA JE I KAMERA
Kao mladi glumac nastupao je na radiju, posuđivao glas likovima iz dječjih bajki, a voljela ga je i kamera. No, filmski početak nije sretno završio. Kad je u talijansko-jugoslavenskoj koprodukciji 1968. dobio naslovnu ulogu Odiseja morao je napustiti snimanje zbog povrede kralješnice, a Odiseja je odigrao Bekim Fehmiju. Prvu filmsku ulogu - delinkventa Kleja - ostvario je u filmu Fadila Hadžića Divlji anđeli, zatim se među ostalim nižu Pucanj Krešimira Golika, Krhotine Zrinka Ogreste, Gospa Jakova Sedlara, Isprani Zrinka Ogreste, Kako je počeo rat na mom otoku Vinka Brešana, Novogodišnja pljačka Dražena Žarkovica, Zavaravanja Željka Senečića, Je li jasno, prijatelju Dejana Aćimovića, Kraljica noći Branka Schmidta, Slučajna suputnica Srećka Jurdane, Konjanik Branka Ivande... Godine 2006. u filmu Željka Senečića Crveno i crno izvrsno je interpretirao lik slikara koji nakon bolničkih pretraga strahuje od nalaza uvjeren da ima rak, a posljednji film Živi i mrtvi snimio je 2007. godine.
Sudjelovao je u mnogim televizijskim filmovima i serijama... Kapelski kresovi, Punom parom, Mačak pod šljemom, Inspektor Vinko, Ptice nebeske, Bitange i princeze, Obični ljudi, Urota, Dobre namjere, Ponos Ratkajevih, Sve će biti dobro i dr. Široku popularnost izvan kazališta stekao je ulogom Riđana u televizijskoj seriji Kapelski kresovi. Poštapalicu tog simpatičnog lika - boli me briga, ubrzo su usvojili odrasli i djeca.
Uz kazalište bavio se sportom, vježbao je i dizao utege, uporno svakoga dana. To fizičko naprezanje imalo je pozitivan odraz - bio je zadovoljan samim sobom, stekao je samopouzdanje, točno je znao što hoće, a što ne želi.
Još jedna važna činjenica iz gimnazijskog razdoblja: počeo je gutati knjige - Nietzsche, Camus, Poe, Tolstoj, Krleža... i prije svih - Dostojevski. Bližila se matura, a Božidar je dobio čvrstu jedinicu iz matematike. Mama Dragica sva zdvojna došla je u školu i kaže profesoru: - Ma dajte malo popustite, znate, ta matematika njemu nije primarno potrebna, on se upisuje na kazališnu akademiju - bit će glumac.
I bi - glumac.
KAZALIŠNA SCENA KAO ČVRSTO TLO
Glumu je diplomirao 1965. godine na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti u klasi profesora Georgija Para ulogom Othella i odmah je dobio angažman u Drami zagrebačkog HNK gdje je ostao sve do umirovljenja 2007. godine. Pamtim nezaboravnu scenu s tog diplomskog ispita. Dok Dezdemona završava svoj monolog vrteći šal u rukama, nastaje tajac. Nema Othella! To je trajalo nekoliko sekundi, kad se iz prvog reda gledališta zadere Georgij Paro: - Božo, scena! Božo se pojavio u trenu i dalje je sve prošlo sjajno. Uznemirio se tek kad smo nakon ispita sjeli u Kavkaz. Ispričavao se kolegama - malo se iza scene zapričao sa Šovagovićem.
Od samog početka kazališne su mu daske bile čvrsto tlo pod nogama pa se već u prvim ulogama isticao izuzetnim glumačkim temperamentom. Zahvaljujući markantnoj pojavi, snažnom koloristički bogatom glasu, izuzetnom dikcijom i vrlo uvjerljivom glumačkom umijeću Božidar Orešković je već u početku bio zapažen kao zanimljiva glumačka pojava karakterističnog izričaja.
TRAGANJE ZA NEOPIPLJIVIM
Njegov neobuzdan istraživački duh ništa nije moglo zaustaviti, tragao je za neopipljivim, teško prepoznatljivim, naoko nevidljivim. Kad mu je bilo najteže povlačio se samozatajan u svoj nedodirljiv prostor vrteći se u zatvorenom krugu. To nije bilo lako otkriti jer je odlično glumio i u presudnim životnim situacijama. Vanjskom vedrinom ironično je prikrivao svoja tajna traganja u zamršenom labirintu. Mučila ga je neizvjesnost i dubuko ukopan strah od nadolazeće stvarnosti.
Vedrina se s godinama neprimjetno gasila, a unutrašnji bubanj koji je otkucavao vrijeme širio je pritajeni odjek cijelim tijelom.Njegov istančan senzibilitet za oživotvorenje tuđih sudbina umijećem razotkrivanja najskrovitijih kutaka ljudskih bića uz bogat izražajni dijapazon pomogao je Oreškoviću da se dokaže i kao pisac. Nemirna duha, filozofski pobornik egzistencijalizma, svoja istraživanja bezdana između smisla i besmisla, nastanka i nestanka, bitka i nebitka podastire u knjizi Sedmi dan, izuzetne misaone strukture, prodirući u svijest bića koje se nalazi u nedodirljivom prostoru i vremenu tajanstvenog prelaska iz života u stanje smrti.
Orešković je zapamćen kao glumac snažne stvaralačke energije koji se potpuno uživljavao u različite likove zavlačeći im se pod kožu i predajući im dio vlastitog identiteta. Nakon sjajno odigrane uloge nije se volio nametati i javno hvaliti, ali volio je o tomu raspravljati u intimnom krugu najbližih prijatelja.
Božo je bio i ostao do kraja dječački znatiželjan i nezaustavljiv u svojoj glumačkoj zaigranosti. Zračio je pozitivnom energijom, bio je šaljiv i duhovit na sceni i iza nje, u kazališnom kafiću i šećući psa.
Lidija Orešković
